Gea Tours i bosanske kasabe (29.12.)

Apsolutno svaka vožnja u nekom kombi prijevozu ili mini busu s ljudima iz ovih naših zemljica ima barem neke elemente filma “Ko to tamo peva”. Ovome nešto smeta jer vozač vozi brzo ili sporo ili i jedno i drugo, drugi se deru po kombiju, a treći su full individue koji ne shvaćaju balkansku spontanost s novim ljudima. E to vam je putovanje Geom. Ne znate ko je Gea Tours? Ukratko, privatna kombi-kompanija koja vas vozi s vaše adrese na adresu grada gdje putujete. Pokupe vas ispred kuće i izbace vas ispred kuće, to je to. To su oni zbog kojih se autobusne kompanije hvataju za glavu jer gube putnike.

Nas je danima pucalo uzbuđenje jer smo sve tako fino i dugo planirali pa nam buđenje u rano jutro nije predstavljalo nikakav problem. Jedan čiko koji vozi kombi (a zove se Dragan) nas zove već u pola 8 i upada na Čengić Vilu s Ilidže. Prijateljica ga zna od ranije jer se s njim vraćala iz Beograda prije i kaže da je umirala od smijeha.

Prvi upadamo u kombi i onda kupimo ostale putnike po sarajevskim mahalama. Pridružuje nam se raznolika ekipa,  a među njima i jedan dečko iz Venecuele s milijun pečata s milijun putovanja (koje smo gledali s malom dozom ljubomore) i s trenutnom adresom u Japanu jer mu se država raspada. Bio je šokiran kad sam mu dao kroasan za doručak. Nekako sam zaključio da sigurno nije doručkovao. Ostatak ekipe su činije srednjovječne dame kojima je smetalo svako kočenje. I naravno, nas troje, u srednjim dvadesetima. Nama ništa ne smeta i u prinicipu nam je sve smiješno.

Ubrzo napuštamo snijegom pokriveno Sarajevo preko tranzita i upadamo u bespuće bosanskih planinčuga i nekoliko kasabica koje nas prate sve do izlaska iz Bosne. Uvijek mi je bilo fascinantno područje istočno od Sarajeva – nakon što prođeš centar grada odjednom se nađeš  u nekom drugom svijetu gdje te prate mjesta poput Sokoca ili Han Pijeska koji nisu ni grad ni selo. Han Pijesak je, vjerovali ili ne, ostavio poseban utisak jer smo kroz to mjesto prošli za manje od minute.

Već nakon nekog vremena, zmijugave bosanske ceste me bacaju u svijet snova (sve do Zvornika), a prijateljicu do mene u svijet muke jer je imala od lude vožnje nagon da povraća. Na kraju je ipak prošla dobro.

Budim se oko Zvornika i u šoku sam jer 1. nema snijega i 2. sunce mi puca u lice. Ovo je zemlja s bezbroj mikro klima.

Zbog nekog razloga se uvijek ljudi uspaniče kad prelaze granicu pa se svi smire i naprave neke full ozbiljne i profesionalne face. Tako je bilo i ovaj put, ali brzo ulazimo u Srbiju, a s druge strane je bila ogromna kolona za ulaz u BiH. Veneculeanac nam je pokušavao objasniti da s američkom vizom može ući u Srbiju i nama uopće nije bilo jasno kako, ali eto, pustiše ga bez pitanja. Svijet viza je zaista misterij.

U nastavku puta prati nas ravnica i ogromna sela, traktori na cesti, oronule kućice i bezbroj trgovina pored puta. Uvijek mi se činilo da prosječan stanovnik Srbije živi zeru lošije nego stanovnik BiH iako podaci govore nešto drugo.

Nakon više od 4 sata drndanja po uskim cestama konačno dolazimo na autoput koji nas vodi do Beograda i veoma brzo upadamo u haos ove balkanske metropole.

20161230_133857-1
Upadamo u haos Beograda
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s